Mojim roditeljima nikada nisam bila bitna, a ni oni nisu živjeli u nekoj ljubavi. Kada sam upisala srednju školu upala sam u loše društvo, počela da pijem, po par dana ne dolazim kući i tako to.
Moji roditelji zbog toga nisu baš puno brinuli, jedino moja baka koja je uvijek bila uz mene me je savjetovala, molila da prekinem sa tim.

Iskreno, da li su u pitanju geni roditelja ili nešto drugo, nisam obraćala pažnju na bakine molbe.Dani su prolazili i moj problem sa alkoholom je postajao sve veći te sam izbačena iz škole polovinom drugog razreda. Sve to je uticalo jedino na moju baku, koja nije mogla gledati kako propadam i sama sebi je oduzela život, ostavivši pismo u kojem je samo kratko napisala : SREĆO BAKINA, JA VIŠE NE MOGU GLEDATI KAKO SEBI UNIŠTAVAŠ ŽIVOT, MOLIM TE DA OSTAVIŠ ALKOHOL I LOŠE DRUŠTVO, UNIŠTIĆEŠ SVOJ MLADI ŽIVOT, VOLIM TE MNOGO…

To me je mnogo pogodilo, jer sam direktno kriva zbog toga šta je baka sebi uradila, otišla sam na odvikavanje u centar, bila čista, sretna i nasmijana, ali par mjeseci nakon
što sam se vratila, isto društvo iste navike, nažalost ovaj svijet izgleda nije za mene, možda trebam poći putam kojim je baka pošla